|
DISCIPLINE U PENJANJU
Još od davnih dana ljudi zalaze u planine i penju se po stijenama
, najprije u potrazi za hranom a zatim i iz različitih drugih razloga.
Ipak prvi uspon na neku planinu iz osobnog odnosno sportskog razloga
izvršio je poznati renesansni pjesnik Francesco Petrarca 1909. godine
. Tada se popeo na Mount Ventoux u Francuskoj. Krajem 19. st već možemo
zamijetiti i natjecateljski duh u osvajanju planina odnosno nastojanja
da se prvi dođe na vrh neke planine . Naročit primjer bila je utrka
za osvajanje Matterhorna u Švicarskoj oko čega se digla golema medijska
pompa. Jesu li tadašnji penjači mogli i zamisliti u što će se stotinjak
godina kasnije pretvoriti penjanje? U sport koji po brojnosti i različitosti
svojih disciplina pomalo nalikuje na atletiku. Pod zajedničkim nazivom
penjanje možemo svesti niz disciplina i djelatnosti kojima je svima
cilj uspon na vrh neke stijene ili planine ili penjačkog smjera ali
na različite načine. Ipak postoje tri glavne discipline koje zatim
imaju i svoje podvrste: Klasični alpinizam i penjanje velikih stijena,
Ekspedicionizam te Sportsko penjanje.
KLASIČNI ALPINIZAM
Pod tim nazivom podrazumijevamo penjanje stijena bilo suhih bilo zaleđenih
viših od sto metara . Većinom se radi o stijenama smještenim u velegorjima
poput Centralnih Alpa, Anda,Pirineja... Alpinistički smjerovi u pravilu
nisu osigurani već sredstva za osiguravanje treba sam postavljati.
Alpinističke smjerove penje se ljeti i što je mnogo zahtjevnije i
zimi. Penjati se može samo suha stijena , zatim snijeg i led te njihova
kombinacija. Posebno poglavlje unutar alpinizma jesu tzv. velike stijene
( big wall ). To su vrlo visoke uglavnom suhe stijene , vrlo strme
koje se savladava uz veliku dozu uporabe najrazličitijih tehničkih
pomagala a za uspon pojedinom takovom stijenom potrebno je više dana
pri čemu se često spava na stijeni. Trend u modernom alpinizmu je
da se visoke stijene ili alpinističke smjerove savlada u što kraćem
roku ili da se u nekoliko dana savlada što više težih alpinističkih
smjerova, tako da npr. smjer koji bi pred samo destak godina bio dovoljan
da se nečija karijera proglasi uspješnom danas biva samo jedan u nizu
od npr. njih desetak koje se dvojica penjača popnu u samo par dana.
Nadalje danas se posebno cijeni i razvoj kreće prema što manjoj uporabi
tehničkih pomagala tj. da se stijena ili smjer savladaju slobodnim
načinom penjanja a to znači da se tehnička sredstva koriste samo za
osiguravanje a ne i za napredovanje. Tako da u današnje vrijeme za
smjerove za čije se savladavanje pred desetak godina koristila sva
moguće oprema , a uspon je trajao i po petnaestak dana, dvojica modernih
"gladijatora " savladaju slobodno za samo jedan dan ili svega nekoliko
sati. Kao što se je sportsko penjanje o kojem će nešto kasnije posebno
biti riječi izrodilo iz klasičnog alpinizma , slično se dogodilo i
sa penjanjem zaleđenih slapova. Danas je to posebna disciplina vrlo
popularna u svijetu i koja kuca na vrata zimskih olimpijskih igara.Penju
se slapovi od samo nekoliko metara pa sve do onih najdužih i po tisuću
metara visine U nedostatku leda i težih pravaca u ledu sve je popularnije
tzv. mix penjanje tj penjanje kombiniranih smjerova pri čemu se penje
lednim oruđima i po ledu ali i po kamenu, čak pretežito kamenu. Postoje
i umjetno proizvedeni slapovi pa čak i u zatvorenom prostoru što je
već poprilično daleko od izvornog klasičnog alpinizma , ali je sve
bliže publici što je danas očito cilj većine sportova.
EKSPEDICIONIZAM
Sama riječ govori da se radi o ekspedicijama u svjetska velegorja
kao što su Himalaja, Antartik ili npr. Karakorum. To su dugotrajna
putovanja u udaljene krajeve daleko od civilizacije s ciljem savladavanja
pojedinih nepristupačnih vrhova. Slično alpinizmu i tu se u početku
nastojalo biti prvi na nekom vrhu. Danas kad je sve manje neosvojenih
vrhova nastoji se na vrh doći što težim putem, u što kraćem roku sa
što manje ljudi pa čak i sam. Isto tako bit je da se pri usponu više
ne koristi pomoć sa strane ili suvišna oprema . U visokim planinama
Himalaje sportski je na vrh doći bez uporabe dodatnog kisika i u tzv.
Alpskom stilu što znači staviti opremu na sebe i krenuti prema vrhu
bez opremanja smjera uspona logorima , užetima i slično. Dakle sve
je bitniji stil uspona.
SPORTSKO PENJANJE
Ova disciplina novija je grana unutar penjačke obitelji a dijeli se
na natjecateljsko sportsko penjanje i penjanje teških smjerova u prirodi.
Ako u alpinizmu ponekad nije jasno definirano što se smije a što ne
prilikom nekog uspona u sportskom penjanju samo je jedan način dozvoljen:
Penjački smjer treba savladati isključivo snagom svoga tijela, pri
čemu se tehnička sredstva koriste samo za osiguravanje od pada. Vrhunac
je tzv. penjanje na pogled a to znači da je penjač ispenjao neki težak
smjer a da prije nije o tom smjeru imao nikakvih informacija niti
je bilo koga gledao kako penje dotični smjer. U prirodi cilj je savladati
što teži smjer pri čemu se svaki smjer ocjenjuje te je naravno bit
savladati što višu ocjenu. I tu postoji cijeli niz poddisciplina pri
čemu treba istaknuti tzv. bouldere ili kamenje do nekoliko metara
visine koji se penju bez korištenja užeta za osiguravanje a pada se
u podnožje na posebne madrace . U ovoj vrsti penjanje možemo naići
na najteže sekvence koje ljudi danas mogu prepenjati. Nadalje klasično
sportsko penjanje vezano je uz stijene do 50m visine odlično osigurane
. Užad i ostala oprema koristi se za osiguranje od pada a cilj je
kao što je već navedeno savladati što teže ocijenjeni pravac. Duži
sportski smjerovi također se mogu pribrojiti pod sportsko penjanje
. Radi se o stijenama od 50 i više metara odlično osiguranim. Zbog
visine stijena, težine koje se penju nešto su manje nego pri kraćim
smjerovima ali ponekad niža ocjena u takvom smjeru obzirom na druge
elemente može biti vrednija od visoke ocjene u kratkom smjeru. Kao
posebna grana iz sportskog penjanja razvilo se natjecateljsko sportsko
penjanje koje se u početku odvijalo na prirodnim stijenama a danas
gotovo isključivo na umjetnim i to većinom u zatvorenom prostoru,
obzirom da se jedino tako može postići jednake uvjete za sve natjecatelje.
Održavaju se različite vrste natjecanja od kojih je trenutno najjače
natjecanje svjetski kup. Bit je natjecanja da se u određenom vremenu
zadani smjer popenje ili da se dođe što više. To je tzv težinsko penjanje
dok postoji još jedna podvrsta natjecateljskog penjanja a to je brzinsko
penjanje , pri čemu se vrednuje brzina uspona u zadanom smjeru.
KAKO SE U PENJANJU OCIJENJUJU USPONI
Svaki penjački smjer nakon što je savladan dobije svoju ocjenu koja
je u početku prijedlog i predmet rasprave a kasnije nakon što se nekoliko
ponavljača usaglasi ocjena postaje trajna naravno ako se konfiguracija
smjera nije promijenila. Postoji nekoliko različitih ljestvica od
kojih su u Evropi najudomaćenije tzv. UIAA ljestvica koja ide od 1
do 11 sa podstupnjevima - i + te tzv Francuska ljestvica koja ide
od ocjene 1 do trenutno 9 a ili b ( sa podstupnjevima npr:7a,7a+,7b,
8a, 8a+…) budući da za neke smjerove još nije definirano koliko su
zapravo teški ( Posebna se ljestvica koristi za tzv. Tehničko penjanje
- vrst penjanja pri kojemu se može napredovati jedino uz korištenje
raznih tehničkih pomagala). Smjerove sa najvišom ocjenom može savladati
tek nekoliko svjetskih penjača. Ipak ocjena pri vrednovanju uspona
ne govori sve. Razlike postoje i u stilovima uspona. Dali je penjač
prepenjao smjer"na pogled" ( znači došao je pod smjer obukao se i
popeo bez ikakvih prethodnih informacija) ili npr flash ( imao je
podatke o smjeru, rasporedu hvatišta…) ako govorimo o sportskom penjanju.
Dali mu je za uspon trebao jedan ili više pokušaja itd. itd. Ako govorimo
o alpinizmu i velikim stijenama nije svejedno koliki dio smjera je
savladan tzv "slobodno ", koliki dio smjera je prethodno pripremljen.Dali
je smjer savladan u jednom danu ili ne. Posebno se u alpinizmu i kod
velikih stijena ističe i razlika u kompleksnosti penjačkog uspona
jer nije isto dali se smjer nalazi na Jadranskoj obali blizu civilizacije
ili npr na Antartiku. U ekspedicionizmu nije svejedno dalio se je
koristilo nosače ili npr. dodatni kisik. Dali je smjer penjao navez(
dvojica penjača) ili veća grupa ( tzv. ekspedicijski stil). Kao što
vidimo moderno je penjanje dosta zamršeno pa ponekad ni sami penjači
jedni druge ne razumiju a kamoli promatrači sa strane. Isto tako ni
način vrednovanja nije svima ponekad jasan ali ga bar treba pokušati
shvatiti ako se želi razumjeti moderno penjanje.
Boris Čujić
|
Ledni pokal
RH
|
