ZELENI VIR - UZVODNO

12 siječnja 1985 godine na dan sa jednom od najnižih upamćenih temperatura , a ona je iznosila - 20 , grupica u sastavu : Branko Ognančević, Snježana Bilać, Nino Kurtalj, Darko Berljak i ja uputila se prema kanjonu Zelenog vira u blizini Skrada. Namjera nam je bila iskoristiti povoljne uvjete i prepenjati istoimeni slap koji se spušta preko velike polušpilje. Putovali smo kako se za ono vrijeme i priliči vlakom. Veselili smo se da u našem vagonu nema nikoga , a zašto je tomu tako shvatili smo tek na izlasku. Nije radilo grijanje i smrzavali smo se na - 20 sve do Skrada. Mislili smo da je tako u cijelom vlaku jer su se smrzli dovodi ili tako nešto. Tek na izlasku iz vlaka shvatili smo da grijanje nije radilo samo u našem vagonu...
Na sam Zeleni vir došli smo dosta kasno i odmah počeli s usponom no tadašnje naše znanje penjanja u ledu i alati koje smo imali nisu omogućavali brzo napredovanje. Popeli smo se do polovine slapa i shvatili da do mraka nemožemo završiti uspon te smo se spustili dolje. Nekoliko dana nakon našeg pokušaja zatoplilo je i slap se urušio. Svih godina kasnije nikada se taj najveći slap nije dovoljno dobro zaledio ili se možda i je ali nitko od penjača nije pogodio pravo vrijeme. Penjali su se okolni slapovi no sam Zeleni vir ne Zbog velike količine vode potreban mu je dug period vrlo niskih temperatura da bi se zaledio u stanju pogodnom za uspon.
Ravno dvadeset godina kasnije u utorak 08 veljače Žarko Kaličanin i ja zaključujemo da je možda sada pravi trenutak. Informacije onih koji su bili na Zelenom viru neposredno prije nas bile su oprečne više pesimistične nego optimistične. I tako nekako je i izgledalo . Slap je bio zaleđen ali je u desnom dijelu i dalje tekla velika količina vode . Ipak uz malo bi nebi odlučili smo se za uspon. Prvi je krenuo Žarko. Same teškoće u početku prve dužine nisu bile velike i led je dobro držao a cepini su lijepo ulazili. No na samom kraju dužine gdje se smjer penjanja približio padajućoj vodi led je bio gnjil i pucao je te se urušavao pod nogama. Osiguranja su bila slaba pa je penjanje postalo ozbiljno. Većinom se penjalo po prevjesnom gljivastom ledu tako da bi cepin zabili u vrh gljive i zatim se pokušali izvući. Pritom bi nogama razbili led ispod gljive. Prvu dužinu smo nekako prošli. Slijedi kratka rasprava o smislenosti nastavka uspona obzirom da se mora penjati na samo metar od i dalje padajuće vode. To znači biti mokar , penjati po slabom ledu sa malim mogućnostima za uvrtanje lednih klinova. Ipak zaključili smo da vrijedi pokušati kad smo već tako blizu ostvarenju prvog uspona, a i tko zna kad će uvjeti ponovo omogućiti uspon. Nastavili smo s usponom i konačno našli se na vrhu slapa u dnu malenog kanjona koji više nije bio zaleđen dapače to je već bio pravi gorski potok. Spuštamo se u podnožje slapa pomoću užadi. Kao dokaz na vrhu ostavljemo zamku oko drveta.
Zadovoljni odlučujemo se još ispenjati kratki ali najteži slap u području Zelenog vira, kojeg su penjači prozvali Munjara. Zadovoljni završavamo lijep penjački dan. Nemoramo pješice u Skrad kao u stara vremena. Samo par minuta do auta kojeg smo ostavili kod doma . Cestari dobro rade svoj posao jer je cesta iz Skrada bila lijepo provozna. Nismo niti sredili dojmove, nastupilo je zatopljenje i samo dva dana nakon našeg uspona većina leda se urušila. Ponavljači će morati malo pričekati. Tko zna dali do slijedeće zime ili možda malo duže?

Slap Zeleni vir , visina 80m, težina II WI 5+ vrijeme uspona:3h Prvi penjali: Žarko Kaličanin,Boris Čujić 08.02.2005